Stanična biologija
Ovaj dio ispituje građu prokariotske i eukariotske stanice, ulogu organela, membranu i transport, enzime te diobu stanice. Traži povezivanje strukture s funkcijom i predviđanje posljedica promjena.
Ključna pravila
- Prokarioti nemaju jezgru ni membranom omeđene organele; imaju nukleoid, plazmid, ribosome 70S i često staničnu stijenku.
- Eukariotska stanica ima jezgru, mitochondrije, endoplazmatski retikulum, Golgijev aparat, lizosome ili vakuole; biljne stanice dodatno stijenku od celuloze, kloroplaste i veliku vakuolu.
- Membrana je fluidni mozaik fosfolipida i proteina. Male nepolarne molekule difundiraju; voda prelazi osmozom kroz aquaporine; glukoza i ioni često trebaju transportere.
- Enzimi snižavaju aktivacijsku energiju, specifični su i osjetljivi na temperaturu i pH; denaturacija mijenja aktivno mjesto.
- Mitosis daje genetski jednake stanice; mejoza smanjuje broj kromosoma i stvara varijacije.
Radni primjer
Biljna stanica stavljena je u koncentriranu otopinu šećera. Voda izlazi iz stanice osmozom, protoplast se odvaja od stijenke i nastaje plazmoliza. Razlog: vanjska otopina ima niži vodni potencijal od stanične citoplazme. U destiliranoj vodi stanica bi bila turgidna, ali ne bi puknula zbog stijenke.
Zamke
Zamijeniti osmozu i difuziju; reći da aktivni transport ne troši ATP; misliti da biljna stanica nema mitochondrije; brkati mitozu i mejozu; zanemariti da stijenka nije selektivno propusna membrana.