Rani novi vijek i hrvatske zemlje (15.–18. st.)
Uvod i fokus
Domena Rani novi vijek i hrvatske zemlje (15.–18. st.) provjerava prijelaz iz srednjovjekovnih u moderne institucije: renesansu, reformaciju, apsolutizam, prosvjetiteljske reforme te obranu od Osmanlija. Hrvatske zemlje promatraju se unutar Habsburške Monarhije, Venecije, Dubrovačke Republike i osmanskog prostora.
Pravila i pojmovi
- Renesansa obnavlja antičke uzore, humanizam stavlja čovjeka u središte, a reformacija dovodi do vjerskih ratova i mira u Augsburgu 1555.
- Katolička obnova nakon Tridentskog sabora (1545.–1563.) jača školstvo, vizitacije i disciplinu svećenstva.
- Apsolutizam jača središnju vlast; prosvjetiteljstvo uvodi racionalno pravo, školstvo i reforme, osobito pod Marijom Terezijom i Josipom II.
- Nakon Mohača 1526. osmanski prodor dijeli hrvatske zemlje; Vojna krajina postaje stalna vojna zona s posebnim statusom.
- Bitka kod Siska 1593. označava prekretnicu u obrani; Karlovački mir 1699. pomiče granicu, ali ne ujedinjuje sve hrvatske zemlje.
- Zrinsko-frankopanska urota 1671. završava smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Primjer s obrazloženjem
Ako pitanje traži posljedice Karlovačkog mira 1699., dobar odgovor navodi oslobađanje Slavonije i dijela Like te pomak granice, ali i to da Dalmacija ostaje pod Venecijom, a dio Bosne pod Osmanlijama. Zaključak da je Hrvatska 1699. ujedinjena nije točan jer su pravni i politički okviri ostali razdvojeni.
Zamke
Najčešća je pogreška poistovjećivanje Vojne krajine samo s vojskom, bez društvenih i gospodarskih posljedica. Učenici brkaju reforme Josipa II. s francuskom revolucijom te misle da su sve hrvatske zemlje bile pod istom vlašću. Treba razlikovati vjersku obnovu od političkog apsolutizma.