Državna Matura Philosophy key terms

Sustavno i kritičko promišljanje temeljnih pitanja o stvarnosti, znanju, vrijednostima i smislu, koje umjesto oslanjanja na autoritet traži obrazložene argumente i otvoreno preispitivanje vlastitih pretpostavki.

Skup tvrdnji u kojem se iz premise ili premisa nastoji opravdati zaključak; kakvoća argumenta ovisi o istinitosti premisa i o logičkoj vezi prema zaključku.

Tvrdnja koja u argumentu služi kao razlog ili potpora zaključku. Premise se mogu prihvatiti, osporiti ili dokazivati, ali same nisu ono što se argumentom tek nastoji pokazati.

Tvrdnja koju argument nastoji opravdati na temelju premisa. U deduktivno valjanom argumentu zaključak nužno slijedi iz premisa, no to još ne jamči da je istinit.

Svojstvo deduktivnog argumenta kod kojeg je nemoguće da premise budu istinite, a zaključak neistinit. Valjanost ovisi samo o obliku argumenta, ne o stvarnoj istinitosti njegovih tvrdnji.

Način zaključivanja u kojem zaključak slijedi s nužnošću iz premisa; ako su premise istinite i zaključivanje valjano, istinitost zaključka je zajamčena. Suprotna je indukciji.

Zaključivanje od pojedinačnih opažanja prema općem pravilu ili predviđanju. Zaključak je vjerojatan, ali nikad nužno istinit, jer buduća opažanja mogu ga opovrgnuti.

Pogrešan ili zavaravajuć argument koji izgleda ispravno, ali sadrži skrivenu logičku pogrešku ili dvosmislenost, često namjerno upotrijebljenu da bi se sugovornika zbunilo ili nadmudrilo.

Metoda rasprave koja napreduje kroz suprotstavljena mišljenja i njihovo preispitivanje; kod Sokrata je to pitanjima vođen razgovor, a kod Hegela kretanje kroz tezu, antitezu i sintezu.

Filozofska disciplina koja istražuje što uopće jest i koje vrste stvari postoje, te raspravlja o pojmovima kao što su bitak, supstancija, svojstvo, mogućnost i nužnost.

Područje filozofije koje ispituje najopćenitija načela stvarnosti izvan dosega pojedinih znanosti, primjerice odnos uma i tijela, uzroke, vrijeme i konačne temelje svega što postoji.

Grana filozofije koja proučava znanje: što znači nešto znati, koji su izvori spoznaje, kada je uvjerenje opravdano i možemo li uopće dosegnuti sigurnu spoznaju.

Razlog ili skup razloga koji čine neko uvjerenje prihvatljivim, odnosno pokazuju zašto bismo ga trebali smatrati istinitim, a ne pukom proizvoljnom pretpostavkom.

Stajalište koje dovodi u pitanje mogućnost sigurne spoznaje ili opravdanja naših uvjerenja; može biti radikalan, ako sumnja u sve, ili umjeren, ako traži više dokaza.

Ono što postoji samo po sebi i nositelj je svojstava, za razliku od akcidencija koje postoje u nečemu drugome; ključan pojam u Aristotelovoj i Descartesovoj metafizici.

Najopćenitiji razred u koji se svrstava sve što se može reći o nečemu, primjerice supstancija, kakvoća, količina ili odnos; kod Kanta su to oblici kojima um uređuje iskustvo.

Filozofska disciplina koja ispituje što je dobro, ispravno i vrijedno u ljudskom djelovanju, te nastoji obrazložiti načela po kojima prosuđujemo postupke, karaktere i ustanove.

Grčki pojam za ljudsko cvjetanje ili ispunjen, dobro proživljen život; kod Aristotela je to najviše dobro i cilj djelovanja, ostvariv kroz vrline i razumno djelovanje.

Kantovo načelo moralnosti koje zapovijeda bez obzira na želje ili posljedice; jedna formulacija traži da postupamo samo po načelu koje bismo mogli htjeti kao opći zakon.

Moralna teorija koja ispravnost postupka prosuđuje prema njegovim posljedicama, najčešće prema količini sreće ili dobrobiti koju donosi svima na koje utječe.

Filozofska disciplina koja proučava lijepo, umjetnost i estetsko iskustvo, pitajući što čini nešto umjetničkim djelom i na temelju čega donosimo estetske sudove.

Grčki pojam za oponašanje ili prikazivanje; u Platonovoj i Aristotelovoj teoriji umjetnosti označava način na koji umjetničko djelo prikazuje svijet, prirodu ili ljudsko djelovanje.

Objašnjenje koje neku pojavu razumijeva pomoću svrhe ili cilja kojemu teži; u Aristotelovoj prirodi sve ima svoju svrhu, a u filozofiji povijesti cilj može biti i razvoj čovječanstva.

Prvi grčki mislioci prije Sokrata koji su tražili jedinstveno počelo ili uzrok svega što postoji, umjesto da svijet objašnjavaju mitovima o bogovima.

Miletski mislilac koji se smatra prvim grčkim filozofom; tvrdio je da je voda počelo svega i time pokušao prirodne pojave objasniti jednim racionalnim načelom, a ne mitom.

Efeski filozof poznat po tvrdnji da se sve mijenja i da se u istu rijeku ne može dvaput stupiti; promjenu objašnjava napetošću suprotnosti i vječnim zakonom koji njome upravlja.

Elejski filozof koji je tvrdio da je bitak jedan, nepromjenjiv i vječan, a mnogostrukost i kretanje proglasio prividom dostupnim samo mnijenju, ne razumu.

Atenski filozof koji nije ostavio spise, nego je poučavao kroz razgovor i ironično preispitivanje sugovornikovih uvjerenja; smatrao je da vrlina počiva na znanju, a ne na bogatstvu ili ugledu.

Sokratov učenik koji je razvio teoriju ideja: promjenjive stvari u svijetu osjetila postoje zahvaljujući vječnim, nepromjenjivim obrascima spoznatljivima samo razumom; osnovao je Akademiju u Ateni.

Kod Platona vječni i nepromjenjivi obrazac po kojemu pojedinačne stvari u osjetilnom svijetu postoje i bivaju spoznate; ideje su pravi predmet znanja, dok je osjetilno mnijenje.

Platonov učenik koji je sustavno obradio logiku, metafiziku, etiku i prirodne znanosti; uveo je pojmove forme i materije, četiri uzroka i vrlina kao sredine između krajnosti.

Srednjovjekovna filozofska tradicija koja je vjeru nastojala razumski obrazložiti i uskladiti s filozofijom, ponajprije Aristotelovom, koristeći se strogim pojmovnim razlikovanjem i raspravom.

Najpoznatiji srednjovjekovni sholastičar koji je Aristotelovu filozofiju povezao s kršćanskom teologijom; razlikovao je razum i vjeru te razvio pet putova kao argumente za Božju opstojnost.

Stajalište da glavni izvor sigurne spoznaje nije osjetilno iskustvo, nego razum i njegove urođene ideje ili načela; zastupaju ga primjerice Descartes, Spinoza i Leibniz.

Stajalište da sve spoznaje potječu iz osjetilnog iskustva, a um pri rođenju je prazna ploča; glavni su predstavnici Locke, Berkeley i Hume, a kasnije i logički pozitivisti.

Francuski filozof koji je sustavnom sumnjom tražio neupitnu osnovu znanja i našao je u mišljenju; dualist koji je um i tijelo shvatio kao dvije različite supstancije.

Njemački filozof koji je pomirio racionalizam i empirizam tvrdnjom da um uređuje iskustvo, pa spoznajemo pojave, a ne stvari po sebi; postavio je i strogu moralnu dužnost.

Njemački idealist koji je povijest shvatio kao razvoj duha kroz proturječja prema sve većoj slobodi; njegova dijalektika teza-antiteza-sinteza snažno je utjecala na Marxa.

Njemački mislilac koji je povijesni razvoj objasnio borbom društvenih klasa i uvjetima proizvodnje; tvrdio je da filozofija treba mijenjati svijet, a ne samo tumačiti ga.

Stanje u kojem čovjek više ne prepoznaje sebe u vlastitu radu, proizvodima ili društvenim odnosima, nego ih doživljava kao sebi stranu i nadmoćnu silu; središnji pojam kod Marxa i egzistencijalista.

Smjer koji polazi od pojedinačne ljudske egzistencije, slobode i odgovornosti u svijetu bez unaprijed zadanog smisla; ističe izbor, tjeskobu i autentično postojanje.

Francuski egzistencijalist koji je tvrdio da je čovjek osuđen na slobodu i da egzistencija prethodi biti; identitet se gradi izborima, a izbjegavanje slobode naziva se nepoštenjem.

Metoda i smjer koji nastoje opisati kako se stvari pojavljuju u svijesti, bez prethodnih teorijskih pretpostavki; utemeljio ju je Husserl, a razvili Heidegger i drugi.

Smjer koji njeguje preciznu pojmovnu analizu, logiku i jasnoću argumentacije, često proučavajući jezik i pojedinačne probleme umjesto velikih sustava; prevladava u anglofonim zemljama.

Austrijsko-britanski filozof koji je najprije tvrdio da jezik preslikava svijet, a kasnije da značenje riječi ovisi o uporabi u jezičnim igrama unutar oblika života.

Skup stajališta koja sumnjaju u velike univerzalne sustave i u ideju jedne objektivne istine, ističući pluralnost, kontekst, jezik i odnose moći u oblikovanju znanja.

Disciplina koja ne polazi od vjere, nego razumski ispituje pojmove i tvrdnje religija, primjerice Božju opstojnost, zlo u svijetu, narav vjere i odnos znanosti i religije.

Pokušaj da se Božja dobrota i svemoć pomire s postojanjem zla u svijetu; rasprava ispituje je li zlo spojivo s takvim Bogom i nudi li sloboda ili duhovni razvoj objašnjenje.

Disciplina koja ispituje temelje i opravdanje političke vlasti, pravednosti, slobode, jednakosti i prava, te pita kakvo uređenje najbolje odgovara ljudskoj prirodi i zajedničkom životu.

Teorija prema kojoj politička vlast proizlazi iz dobrovoljnog sporazuma slobodnih pojedinaca, a ne iz Božje volje ili nasljednog prava; zastupaju je Hobbes, Locke i Rousseau.