Moderna filozofija od renesanse do prosvjetiteljstva
Što se ispituje
Renesansa do prosvjetiteljstva provjerava racionalizam, empirizam, Kantovu kopernikansku revoluciju te političku misao društvenog ugovora. Traži se razlika između izvora spoznaje i granica spoznaje, a ne samo nabrajanje imena.
Pravila i pojmovi
- Descartes: metodsko sumnjanje; cogito je prva sigurnost; jasne i razlučne ideje; dualizam res cogitans/res extensa.
- Spinoza: jedna supstancija (Bog ili priroda); Leibniz: monade i prethodno ustanovljena harmonija.
- Locke: tabula rasa, ideje iz iskustva, primarne i sekundarne kvalitete. Berkeley: esse est percipi. Hume: impresije i ideje; uzročnost je navika, indukcija nema deduktivno opravdanje.
- Kant: sintetički a priori sudovi; pojave (fenomeni) i stvari po sebi (noumeni); kategorije oblikuju iskustvo; kategorički imperativ.
- Politika: Hobbes (strah, suveren), Locke (prirodna prava), Rousseau (opća volja), Montesquieu (podjela vlasti).
Primjer s obrazloženjem
Humeov primjer kuglica: vidimo prvu kuglicu kako udara drugu i drugu kako se pokreće, ali ne vidimo »nužnu vezu«. Iz ponavljanja nastaje očekivanje; navika nas vodi da vjerujemo u uzročnost. To nije dokaz da uzročnost ne postoji, nego objašnjenje odakle nam ideja nužnosti. Kant bi rekao da kategorija uzročnosti omogućuje iskustvo, ali se ne može dokazati za stvari po sebi.
Zamke
Ne reci da je Kant čisti empirist ni čisti racionalist: on tvrdi da iskustvo ima a priori formu. Ne pretvaraj društveni ugovor u povijesni događaj. Ne svodi Humovu kritiku uzročnosti na nijekanje svake pravilnosti.