Državna Matura Music cheat sheet

Intervali se mjere brojem stupnjeva (dijatonski) i brojem polustepena (kromatski): malu sekundu čini 1 polustepen, veliku sekundu 2, malu tercu 3, veliku tercu 4, čistu kvartu 5, smanjenu kvintu 6, čistu kvintu 7, malu sekstu 8, veliku sekstu 9, malu septimu 10, veliku septimu 11, oktavu 12.

Predznaci: povisilica diže za polustepen, snizilica spušta za polustepen; dvostruka povisilica diže za cijeli stepen, a dvostruka snizilica spušta za cijeli stepen; razrješnica vraća osnovni ton.

Redoslijed predznaka u ključu: povisilice F C G D A E H, snizilice H E A D G C F; broj predznaka određuje tonalitet prema kvintnom krugu (npr. 3 povisilice = A-dur ili fis-mol).

Durska ljestvica ima polustepene između 3.–4. i 7.–8. stupnja; prirodni mol između 2.–3. i 5.–6.; harmonijski mol podiže 7. stupanj, melodijski mol podiže 6. i 7. stupanj uzlazno, a silazno se vraća na prirodni oblik.

Paralelni tonaliteti imaju isti broj predznaka (npr. C-dur i a-mol); istoimeni tonaliteti dijele isti osnovni ton, ali se razlikuju po predznacima (C-dur i c-mol).

Durski trozvuk sastoji se od velike i male terce (čista kvinta između krajnjih tonova); molski od male i velike terce; smanjeni od dvije male terce, a prekomjerni od dvije velike terce.

Taktička oznaka 4/4 znači četiri četvrtinke u taktu s naglaskom na 1. dobi; 3/4 je trodjelni takt, 6/8 složeni dvodjelni s podjelom na dvije grupe po tri osminke.

Točkica uz notu produljuje njezino trajanje za polovicu osnovne vrijednosti; ligatura spaja tonove iste visine u jedno trajanje; predtakt je nepotpuni početni takt koji se nadoknađuje na kraju skladbe.

Transpozicija zadržava intervalne odnose, ali mijenja apsolutnu visinu; pri transponiranju u novi tonalitet potrebno je prilagoditi predznake u ključu i eventualne pomoćne predznake.

Prepoznavanje tempa oslanja se na broj doba u minuti i oznaku (largo, adagio, andante, moderato, allegro, presto); promjena tempa unutar stavka označava se rubato, accelerando ili ritardando.

Dinamičke oznake p, mp, mf, f i njihove krajnosti pp i ff opisuju relativnu glasnoću; crescendo i decrescendo označavaju postupnu promjenu, a sforzando nagli naglasak.

Sluhom se razlikuju tri vrste fakture: monofonija (jedna melodijska linija), homofonija (melodija s pratnjom akorda) i polifonija (samostalne linije, npr. imitacija i kanon).

Registarska analiza: bas, tenor, alt i sopran označavaju položaje u zboru i instrumentalnim dionicama; prepoznavanje registra pomaže u identifikaciji instrumenta i grupe.

Boja tona (timbar) razlikuje instrumente iste visine i glasnoće; sluhom se razlikuju gudači (arco, pizzicato), drveni puhači, limeni puhači, UDARALJKE i elektronički izvori.

Kadenca je završni sklop; autentična kadenca V–I zvuči zaključno, plagalna IV–I mekše, a polukadenca završava na V i ostavlja otvoren dojam.

Modulacija se sluhom prepoznaje po promjeni središnjeg tona i pojavi novih predznaka; tipični prijelazi su na dominantu, paralelu ili srodni tonalitet.

Analiza slušanja uključuje brojanje fraza i perioda: period čine dvije fraze (prednja i zadnja), a ponavljanje motiva i sekvenca pomažu u praćenju oblika.

Identifikacija izvođačkog sastava: solo, komorni sastav (duo, trio, kvartet), komorni orkestar, simfonijski orkestar i zbor; sluhom se razlikuje i povijesno informirana izvedba na originalnim instrumentima.

Gregorijanski koral monofona je liturgijska glazba bez mjere, zapisana neumama; modalna je i izvodi se a cappella, a kasnije se razvija u višeglasje.

Ars antiqua (12.–13. st.) donosi organum i motet; Ars nova (14. st.) uvodi mjereni ritam i notaciju s mensuralnim vrijednostima, a Philippe de Vitry piše traktat Ars nova.

Renesansa (15.–16. st.) razvija imitativnu polifoniju i misu kao ciklički oblik; ističu se Josquin des Prez, Palestrina i Orlando di Lasso, a madrigal je svjetovna vokalna vrsta.

Hrvatska renesansa: Andrija Motovunjanin i Julije Skjavetić djeluju u 16. stoljeću; njihova djela svjedoče o vezama hrvatskih skladatelja sa srednjoeuropskim i talijanskim krugovima.

Barok (oko 1600.–1750.) uvodi basso continuo, monodiju i operu; nastaju concerto grosso, solo koncert, sonata, suita i fuga.

J. S. Bach i G. F. Händel rođeni su 1685.; Bach razvija fugu, korale i kantate, a Händel oratorij, operu seria i instrumentalna djela.

Instrumentarij baroka: čembalo, orgulje, lutnja, viola da gamba i barokni gudači s crijevima; gudački luk i intonacija razlikuju se od modernih instrumenata.

Oblici baroka: fuga je imitacijski oblik s temom i odgovorom; concerto grosso suprotstavlja concertino i ripieno; suita niz je plesova (allemande, courante, sarabande, gigue).

Talijanski barok: Monteverdi, Corelli, Vivaldi i Scarlatti; francuski: Lully i Rameau; njemački: Schütz, Buxtehude, Bach i Händel.

Klasicizam (oko 1750.–1820.) njeguje jasnu formu i homofonu teksturu; središnji oblici su sonatni oblik, simfonija, gudački kvartet i koncert.

Bečka klasika: Haydn, Mozart i Beethoven; Haydn utemeljuje simfoniju i gudački kvartet, Mozart razvija operu (Le nozze di Figaro, Don Giovanni, Čarobna frula), Beethoven proširuje oblike i uvodi programnost u Pastoralnu simfoniju.

Sonatni oblik ima ekspoziciju (prva i druga tema), razradu i reprizu, često s uvodom i kodom; tonalitetni plan ekspozicije ide od osnovnog tonaliteta do dominante ili paralele.

Simfonija obično ima četiri stavka: brzi sonatni, spori, menuet ili scherzo i brzi finale; koncert dodaje kadencu u prvom stavku.

Romantizam (19. st.) naglašava emociju, individualnost i programnost; Schubert, Schumann, Chopin, Liszt, Berlioz i Wagner ključni su predstavnici.

Programna glazba: Berliozeva Fantastična simfonija, Lisztove simfonijske pjesme i Musorgskijeve Slike s izložbe (kasnije orkestrirane).

Nacionalne škole 19. st.: ruska (Glinka, Musorgski, Rimski-Korsakov), češka (Smetana, Dvořák), norveška (Grieg), finska (Sibelius) i poljska (Chopin).

Opera 19. st.: talijanska belcanto tradicija (Rossini, Bellini, Donizetti), Verdi i verizam, te Wagnerova glazbena drama s lajtmotivima i beskonačnom melodijom.

Hrvatski skladatelji 19. st.: Vatroslav Lisinski (Ljubav i zloba, Porin) i Ivan Zajc (Nikola Šubić Zrinjski) utemeljuju nacionalnu opernu tradiciju.

Impresionizam: Debussy i Ravel koriste cjelotonsku ljestvicu, paralelne akorde i boju tona umjesto funkcionalne harmonije.

Ekspresionizam i Druga bečka škola: Schönberg uvodi dodekafoniju (dvanaesttonski niz), Berg i Webern razvijaju atonalnost i serijalizam.

Neoklasicizam: Stravinski (Pulcinella, Simfonija psalama) i Hindemith vraćaju se baroknim i klasicističkim oblicima uz suvremeni ritam i harmoniju.

Ritmička revolucija: Stravinskijev Posvećenje proljeća (1913.) uvodi nepravilne naglaske i politonalnost; Bartók i Janáček istražuju folklor.

Američka glazba 20. st.: Gershwin spaja jazz i koncertnu glazbu (Rapsodija u plavom), Copland i Bernstein razvijaju nacionalni izraz.

Poslijeratna avangarda: Boulez, Stockhausen i Nono razvijaju integralni serijalizam i elektroničku glazbu; Cage uvodi aleatoriku i pripremljeni klavir.

Minimalizam: Reich, Glass, Adams i Pärt koriste ponavljanje i postupno mijenjanje; spektralizam i nova jednostavnost javljaju se krajem 20. stoljeća.

Suvremena sredstva: grafijska notacija, proširene tehnike (flageoleti, pizzicato, multiphonics), elektronika i intermedijalnost; skladatelji poput Ligetija i Pendereckog istražuju teksturu i klastre.

Hrvatska suvremena glazba: Boris Papandopulo, Bruno Bjelinski, Milko Kelemen, Stanko Horvat i Ivo Josipović djeluju u 20. i 21. stoljeću; Muzički biennale Zagreb pokrenut je 1961. godine.

Srednjovjekovna baština: glagoljaško pjevanje i liturgijski napjevi čuvaju se u Dalmaciji i Istri; tragovi se nalaze u misalima i kodeksima.

Renesansni i barokni skladatelji: Andrija Motovunjanin, Julije Skjavetić, Ivan Lukačić (Sacrae cantiones, 1620.) i Vinko Jelić djeluju u europskim središtima.

Ilirizam i nacionalni preporod: Vatroslav Lisinski sklada prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba (1846.), a Ivan Zajc operu Nikola Šubić Zrinjski (1876.).

Hrvatska glazba 20. stoljeća: Josip Hatze, Blagoje Bersa, Dora Pejačević (prva hrvatska simfoničarka), Boris Papandopulo i Bruno Bjelinski.

Folklor i etnomuzikologija: Franjo Kuhač zapisuje narodne pjesme, a kasnije istraživanje provode Vinko Žganec i drugi; folklor ulazi u umjetničku glazbu kroz citate i obrade.

Glazbene ustanove: Hrvatsko glazbeno društvo (1827.), Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Splitu te HAZU.

Festivali i manifestacije: Muzički biennale Zagreb (od 1961.), Dubrovačke ljetne igre (od 1950.) i Varaždinske barokne večeri (od 1971.) oblikuju suvremeni glazbeni život.

Suvremeni skladatelji i izvođači: Milko Kelemen, Stanko Horvat, Ivo Josipović, Berislav Šipuš i drugi djeluju u Hrvatskoj i inozemstvu; ansambli poput Cantus i Zagrebačkih solista njeguju suvremenu glazbu.

Motiv je najmanja smislena glazbena jedinica; fraza je glazbena rečenica, a period čine dvije fraze s prednjom i zadnjom.

Dvostavačni oblik (binarni, AB) i trostavačni (ternarni, ABA) temeljni su oblici; ABA uključuje kontrastni srednji dio i reprizu.

Rondo ima refren koji se izmjenjuje s epizodama (ABACA ili ABACABA); varijacije zadržavaju temu i mijenjaju je ritmički, harmonijski ili instrumentalno.

Sonatni oblik sastoji se od ekspozicije, razrade i reprize; u koncertu se u prvom stavku javlja kadenca.

Fuga je imitacijski oblik: tema se izlaže u jednoj dionici, odgovor u drugoj, a epizode i stretto grade razvoj; završava kadencom.

Vokalne vrste: misa (ordinarij i proprij), motet, madrigal, kantata, oratorij i opera; opera se dijeli na ariju, recitativ, zbor i uvertiru.

Instrumentalne vrste: simfonija, koncert, sonata, gudački kvartet, suita, simfonijska pjesma i komorna glazba; scherzo i menuet tipični su stavci.

Suita u baroku sadrži plesove allemande, courante, sarabande i gigue; u romantizmu suita može biti programska ili scenska.

Ciklički oblici povezuju stavke zajedničkom temom ili motivom (npr. Berliozeva Fantastična simfonija i César Franck); tema s varijacijama može biti samostalan stavak.