Državna Matura Music key terms

Sustav znakova za bilježenje visine i trajanja tonova. Uključuje pet crtovlja, ključeve, note, pomoćne crte i predznake kojima se glazba prenosi u pisanom obliku.

Ključ u obliku stiliziranog slova G smješten na drugu crtu crtovlja; označava da ton na toj crti zvuči kao g1. Rabi se za više dionice, melodijske instrumente i desnu ruku klavira.

Ključ u obliku slova F smješten na četvrtu crtu crtovlja; označava ton f na toj crti. Njime se bilježe niže dionice, basovi i lijeva ruka klavira.

Znakovi povisilica i snizilica na početku crtovlja koji određuju ljestvicu i tonalitet skladbe. Važe kroz cijelu skladbu ili do sljedeće promjene, ovisno o kontekstu.

Znak koji pokazuje koliko traje neki ton: cijela nota, polovinka, četvrtinka, osminka i manje. Točkica iza note produljuje trajanje za polovicu njezine vrijednosti.

Osnovna mjerna jedinica glazbenog tijeka omeđena okomitim crtama. Broj i vrsta doba u taktu određeni su taktovom oznakom, primjerice 3/4 ili 6/8.

Način organizacije naglašenih i nenaglašenih doba unutar takta. Razlikuju se dvodijelni, trodijelni i složeni metri, a sluh ih prepoznaje kao puls i naglasak.

Pomak naglaska s teškog doba na lako doba, često spajanjem preko taktne crte. Stvara osjećaj napetosti i tipična je za jazz, popularnu glazbu i mnoge plesne ritmove.

Razmak između dvaju tonova izražen brojem stupnjeva i vrstom, primjerice velika terca ili čista kvinta. Intervali mogu biti melodijski, kad se tonovi nižu, ili harmonijski, kad zvuče istodobno.

Niz tonova poredanih po visini unutar oktave koji služi kao gradivni materijal skladbe. Durska i molska ljestvica temelj su tonaliteta, a postoje i kromatske te modusne ljestvice.

Središnji ton i pripadna ljestvica oko kojih je organizirana skladba. Tonalitet se označava imenom tona i vrstom, primjerice C-dur ili a-mol, i daje osjećaj završenosti.

Prelazak iz jednog tonaliteta u drugi unutar iste skladbe. Često se priprema zajedničkim akordom ili dominantom novog tonaliteta, a sluh je prepoznaje kao promjenu središta.

Istodobno zvučanje triju ili više tonova različite visine. Najčešći su trozvuci građeni od terci, a akordi se označavaju stupnjem u ljestvici i vrstom.

Završni sklop akorda koji zaokružuje glazbenu misao. Autentična kadenca ide od dominante na toniku i zvuči konačno, dok polukadenca ostavlja dojam nedovršenosti.

Zapis skladbe u kojem su sve dionice poredane jedna pod drugom na zajedničkom sustavu. Omogućuje čitanje istodobnog tijeka svih instrumenata ili glasova.

Samostalni glazbeni dio namijenjen jednom izvođaču ili skupini, zapisan na zasebnoj crti partiture. U zboru i orkestru svaka dionica ima svoj raspon i ulogu.

Odabir i raspored instrumenata u skladbi te način na koji se glazbeni materijal dodjeljuje pojedinim dionicama. Boja i ravnoteža instrumenata bitno oblikuju dojam skladbe.

Vještina čitanja, pjevanja i prepoznavanja notnog teksta bez pomagala. Uključuje intonaciju, ritam, čitanje s lista i slušnu analizu intervala, akorda i ljestvica.

Zadatak u kojem kandidat sluša odsviranu glazbu i zapisuje je notama. Provjerava sluh, pamćenje i poznavanje ritma, intervala i tonaliteta.

Prepoznavanje glazbenih sastavnica isključivo sluhom: melodije, harmonije, ritma, oblika, sastava i izražajnih sredstava. Temelji se na ponovljenom slušanju i bilježenju uočenih pojava.

Jednoglasno liturgijsko pjevanje zapadne Crkve na latinskom, bez mjere i pratnje. Melodije se kreću u crkvenim modusima, a zapisi su sačuvani u neumama i kasnijim notnim knjigama.

Najstariji srednjovjekovni način bilježenja crkvenog pjevanja znakovima neumama. Neume su isprva pokazivale smjer melodije, a kasnije su dobile visinsko značenje na crtama.

Sustav ljestvica i melodijskih obrazaca srednjovjekovne i renesansne glazbe, različit od durskih i molskih. Crkveni modusi nose nazive dorski, frigijski, lidijski i miksolidijski te njihove plagalne parove.

Višeglasna glazba u kojoj se samostalne melodije istodobno vode. Razvila se od organuma preko renesansne imitacije do barokne fuge, a zahtijeva vertikalnu i horizontalnu kontrolu.

Umijeće skladanja i vođenja dviju ili više melodija koje zvuče istodobno. Pravila uređuju kretanje glasova, disonance i kadencije, a vrhunac dostiže u baroknoj fugi.

Višeglasna crkvena skladba, obično na latinski tekst, koja je od 13. do 16. stoljeća bila važan oblik polifonije. Renesansni motet njeguje imitaciju i jasno izražavanje teksta.

Najvažnija glazbena forma katoličke liturgije, s trajnim dijelovima Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus i Agnus Dei. Renesansni i barokni skladatelji često su je oblikovali kao višeglasno cikličko djelo.

Barokna praksa u kojoj bas i jedan ili više akordskih instrumenata izvode harmonijsku podlogu iz označenog basa. Brojevi iznad basa označavaju akorde, a izvođači ih sami razrađuju.

Polifoni oblik u kojem se kratka tema iznosi u različitim glasovima i stupnjevima, a zatim razvija u međuigrama. Barokna fuga spaja strogu kontrapunktsku logiku sa slobodnijim tijekom.

Najvažniji oblik klasicizma, s ekspozicijom, razradbom i reprizom. U ekspoziciji se iznose dvije tematske skupine u suprotnim tonalitetima, koje se u reprizi vraćaju u glavni tonalitet.

Cikličko djelo za orkestar, obično u četiri stavka, koje je svoj klasični oblik dobilo u djelima Haydna, Mozarta i Beethovena. Prvi stavak najčešće je u sonatnom obliku.

Glazba za mali sastav, najčešće od dva do devet izvođača, u kojoj svaki instrument ima samostalnu dionicu. Najpoznatiji je gudački kvartet, a djela se izvode bez dirigenta.

Proširena tonalna harmonija 19. stoljeća s čestim alteracijama, kromatikom i udaljenim modulacijama. Napetost akorda slabi osjećaj središnjeg tonaliteta i vodi prema kasnijem slabljenju tonaliteta.

Instrumentalna skladba koja glazbenim sredstvima prikazuje izvanglazbeni sadržaj, priču, sliku ili lik. Skladatelj ga često objašnjava naslovom ili programskim tekstom uz partituru.

Jednostavačno orkestralno djelo s programom, oblikovano slobodno prema izvanglazbenom sadržaju. Liszt ju je razvio kao žanr, a često rabi sonatni princip s tematskom transformacijom.

Skladanje bez središnjeg tonaliteta i hijerarhije tonike i dominante. Pojavljuje se početkom 20. stoljeća, a slobodna atonalnost prethodi serijalnoj organizaciji visina.

Metoda skladanja u kojoj se svih dvanaest polustupnjeva oktave organizira u niz, a izvedenice niza grade cijelu skladbu. Razvio ju je Schönberg, a nijedan se ton ne ponavlja prije nego što se iznesu ostali.

Proširenje dodekafonskog načela na trajanje, jakost i boju, tako da se i te sastavnice uređuju nizovima. Rabili su ga skladatelji druge bečke škole i poslijeratne avangarde.

Skladanje ili izvođenje u kojem dio tijeka prepušten slučaju ili izboru izvođača. Skladatelj zadaje okvire, a pojedinosti poput redoslijeda ili trajanja ostaju otvorene.

Glazba nastala elektroničkim sredstvima, snimanjem i obradom zvuka ili sintesajzerima. Obuhvaća konkretnu glazbu, elektronske studije i suvremene digitalne postupke.

Smjerovi nakon Drugoga svjetskog rata koji su preispitivali tradiciju, poput integralnog serijalizma, konkretne i elektroničke glazbe te slobodne improvizacije. Često su djelovali kroz festivale i nove ansamble.

Hrvatski skladatelj 19. stoljeća, autor prve hrvatske opere Ljubav i zloba te glazbe na ilirski poticaj. Djelovao je u Zagrebu i pridonio oblikovanju nacionalnog glazbenog izraza.

Kulturni pokret 1830-ih i 1840-ih koji je promicao hrvatski jezik i nacionalno buđenje. U glazbi se očitovao osnivanjem pjevačkih društava i skladanjem na hrvatske tekstove.

Zborovsko udruženje s tradicijom od 19. stoljeća, važno za širenje glazbene kulture i nacionalnog repertoara. Društva su organizirala koncerte, njegovala zborove i poticala skladanje.

Hrvatski skladatelj i pedagog 19. stoljeća, autor opera Nikola Šubić Zrinjski i Lizinka te brojnih zborova. Djelovao je u Zagrebu i oblikovao nacionalnu opernu i zborovsku tradiciju.

Hrvatski skladatelj s prijelaza 19. u 20. stoljeće, poznat po skladbama za glas i zborove te po glazbi nadahnutoj dalmatinskom tradicijom. Djelovao je u Splitu, a školovao se i u inozemstvu.

Ustroj skladbe prema ponavljanju, kontrastu i razvoju građe, primjerice dvodijelni, trodijelni, rondo ili sonatni oblik. Oblik se prepoznaje po temama, kadencijama i načinu njihova vraćanja.

Prepoznatljiva glazbena misao koja je nositelj oblika i često se ponavlja, razvija ili preobražava. Tema može biti melodijska, ritamska ili harmonska, a u fugi ima posebnu ulogu.

Oblik u kojem se glavna tema vraća naizmjenično s različitim epizodama, po obrascu A-B-A-C-A. Vraćanje teme daje zaokruženost, a epizode unose kontrast.

Oblik u kojem se ista tema ponavlja u nizu preobrazbi, mijenjajući ritam, harmoniju, boju ili teksturu. Svaka varijacija zadržava prepoznatljivu jezgru izvorne teme.

Glazbeno-scensko djelo u kojem se radnja izražava pjevanjem uz orkestar, spojeno s libretom, scenom i glumom. Razvila se oko 1600. u Italiji, a obuhvaća brojne nacionalne i stilske varijante.

Skladba za solistički instrument i orkestar u kojoj se solist natječe i surađuje s ansamblom. Barokni koncert rabi ritornello, a klasični obično ima tri stavka i kadencu solista.