Povijest glazbe – od srednjeg vijeka do baroka
Što se ispituje
Povijest glazbe od srednjeg vijeka do baroka provjerava razvoj jednoglasja, rane polifonije, renesansne imitacije i baroknih žanrova. Traže se autori, djela, tehnike i prijelaz iz modalnog u tonalno mišljenje.
Srednji vijek
- Gregorian chant je jednoglasan, latinski i modalno ustrojen; ritam je vezan uz tekst, a notacija se razvija od neuma do kvadrata.
- Organum u Notre-Dameu (Léonin, Pérotin) uvodi drugi glas; Ars nova u 14. stoljeću donosi izoritmiju i Machautovu Messe de Nostre Dame.
Renesansa
- Prevladava imitacija, cantus firmus i višeglasje bez bassa continua. Josquin des Prez i Palestrina stoje za različite generacije; Palestrinin stil postaje uzor crkvene stile antica prakse.
- Madrigal je svjetovna vokalna vrsta s izražajnim tekstom; reformacija potiče pjevanje na narodnom jeziku.
Barok
- Basso continuo, figured bass i monodija rađaju se oko 1600.; Monteverdijeva L'Orfeo (1607.) smatra se ranom operom.
- Instrumentalne vrste: concerto grosso, solistički koncert, fuga, suita (allemande, courante, sarabande, gigue).
- Bach djeluje do 1750., Handel do 1759.; Vivaldi je ključan za koncert.
Radni primjer
Primjer je jednoglasan, latinski, slobodnog ritma, bez mjere i bez harmonijske pratnje. To upućuje na gregorijanski koral, a ne na renesansni madrigal, jer nema višeglasja ni svjetovnog teksta.
Zamke
Renesansa nije isto što i barok: basso continuo pripada baroku. Ne pripisujte Palestrinu barokne žanrove. Datumi su približni; ispit traži stilsku značajku, ne samo godinu.