Državna Matura Hrvatski cheat sheet

HUMANIZAM I RENESANSA (15.–16. st.): Marko Marulić, 'Judita' (1501.) – prvi hrvatski ep, biblijska tema, aleksandrinac; 'Davidijada'. Petar Hektorović, 'Ribanje i ribarsko prigovaranje' (1556.) – putopisno-refleksivni spjev u tri dijela. Hanibal Lucić, 'Robinja' – prva svjetovna drama u hrvatskoj književnosti.

DUBROVAČKA RENESANSA: Marin Držić, komedije 'Dundo Maroje' (1551.), 'Skup', 'Novela od Stanca'; pastirska ekloga 'Tirena'. Držić se smatra začetnikom hrvatske komedije; likovi su tipovi (Pomet, Dundo Maroje, Laura).

BAROK (17. st.): Ivan Gundulić, ep 'Osman' (20 pjevanja, osmerac i dvanaesterac) i 'Suze sina razmetnoga' (tri plača). Ivan Bunić Vučić, 'Mandelijerna'. Barokna poetika: kontrast, raskoš, tema prolaznosti (vanitas) i iluzornosti svijeta.

PROSVJETITELJSTVO I PREPOROD (18.–19. st.): Andrija Kačić Miošić, 'Razgovor ugodni naroda slovinskoga' (1756.). Hrvatski narodni preporod (ilirizam, 1830-e): Ljudevit Gaj, 'Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja' (1830.) i ilirska abeceda; 'Danica ilirska'.

ROMANTIZAM: Ivan Mažuranić, 'Smrt Smail-age Čengića' (1846., pet pjevanja: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob). Petar Preradović, domoljubna lirika ('Zora puca, bit će dana'). Stanko Vraz, lirika i epika ilirizma.

REALIZAM (druga pol. 19. st.): August Šenoa uvodi roman – 'Zlatarovo zlato', 'Čuvaj se senjske ruke', 'Seljačka buna'; povijesni roman i pripovijetka. Ante Kovačić, 'U registraturi' (likovi Ivica Kičmanović, Laura). Ksaver Šandor Gjalski, 'Pod starim krovovima'.

MODERNA (kraj 19. st.): Antun Gustav Matoš – impresionistička i simbolistička lirika, novele ('Cvijet sa raskršća', 'Miš'), putopisi; 'Naši ljudi i krajevi'. Antun Branko Šimić, ekspresionizam ('Pjesme', 'Preobraženja').

MEĐURATNO I POSLIJERATNO: Miroslav Krleža ('Gospoda Glembajevi', 'Povratak Filipa Latinovicza', 'Balade Petrice Kerempuha'), Tin Ujević ('Kolajna'), Ivan Goran Kovačić ('Jama'), Ranko Marinković ('Ruke', 'Kiklop'), Slobodan Novak ('Mirisi, zlato i tamjan').

KNJIŽEVNOTEORIJSKI POJMOVI: lirska pjesma, ep (spjev), drama, novela, roman, pripovijetka, esej. Stilska sredstva: metafora, metonimija, sinekdoha, personifikacija, hiperbola, epitet, anafora, asonanca, aliteracija, onomatopeja.

Određivanje književnoga roda i vrste: lirika (izražava osjećaj, subjektivan govor), epika (pripovijeda događaje, likove, radnju), drama (dijalog, scenska uputa, sukob). Unutar roda prepoznaj vrstu po obliku i temi.

Struktura proznoga teksta: ekspozicija (uvod), zaplet, vrhunac (kulminacija), rasplet, epilog. Pripovjedač može biti prvoosobni (ja-pripovjedač), trećeosobni (on-pripovjedač) ili sveznajući; razlikuj autora od pripovjedača.

Lirski subjekt nije jednak pjesniku. U pjesmi traži motive, tematsko središte, emocionalni ton i stilska sredstva; obraćanje (apostrofa) i ponavljanja (anafora, refren) upućuju na ritmičku organizaciju.

Stih i strofa: stih je jedan redak pjesme, strofa skupina stihova. Srok (rima) može biti parna (aabb), obgrljena (abba), unakrsna (abab) i nakinuta. Aleksandrinac = dvanaesterac s cezurom nakon šestoga sloga.

Vrste prenesenoga značenja: metafora (prenos po sličnosti), metonimija (po dodiru/blizini), sinekdoha (dio za cjelinu ili obrnuto), personifikacija (ljudske osobine neživome), hiperbola (pretjerivanje).

Zadatci s razumijevanjem traže dokaz u tekstu: na pitanje 'zašto' odgovaraj citatom ili parafrazom određenog mjesta, a ne vlastitim općim sudom. Provjeri je li pitanje na 'što tekst kaže' ili na 'kako to postiže'.

Tema je ono o čemu tekst govori (jedna riječ ili sintagma), a ideja (poruka) je stav koji tekst zastupa. Motiv je najmanja tematska jedinica. Razlikuj temu od motiva i ideje u zadatku.

Kompozicija i stil: nabrajanje, gradacija, kontrast, ponavljanje, retoričko pitanje, uzvik. Usporedba dvaju tekstova traži navođenje sličnosti i razlika s konkretnim primjerima iz obaju ulomaka.

FONOLOGIJA: hrvatski ima 30 fonema – 5 samoglasnika (a, e, i, o, u) i 25 suglasnika. Samoglasnici mogu biti nositelji sloga; suglasnik r može biti slogotvoran (prst, krv, vrt).

Glasovne promjene: jednačenje suglasnika po zvučnosti (vrabac → vrapca), po mjestu tvorbe (list → lišće), gubljenje suglasnika (nepostojano a: pas → psa), nepostojano e (dobar → dobra), jotacija (list + je → lišće), palatalizacija (k, g, h → č, ž, š), sibilarizacija (k, g, h → c, z, s pred i).

MORFOLOGIJA – promjenjive vrste: imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli. Nepromjenjive: prilozi, prijedlozi, veznici, čestice, usklici. Imenice imaju rod, broj i padež; sedam padeža: N, G, D, A, V, L, I.

Glagolski oblici: infinitiv, prezent, aorist, imperfekt, perfekt (radni glagolski pridjev + pomoćni glagol), pluskvamperfekt, futur I. i II., imperativ, kondicional I. i II., glagolski pridjevi i prilozi. Glagolski vid: svršeni i nesvršeni.

SINTAKSA: rečenični ustroj subjekt + predikat (dvoclani) ili samo predikat (jednoclani). Rečenice po sastavu: prosta, složena (nezavisnosložene: sastavna, rastavna, suprotna, zaključna; zavisnosložene: subjektna, predikatna, objektna, atributna, priložne).

Sročnost (kongruencija): predikat se slaže sa subjektom u licu i broju; s brojevima od pet dalje glagol je u jednini srednjega roda (Pet studenata je došlo). Upravni govor pretvara se u neupravni uz promjenu lica i glagolskih oblika.

TVORBA RIJEČI: osnovne tvorbene vrste – izvođenje (sufiks, prefiks), slaganje (složenice), srastanje, skraćivanje. Tvorbeni način: sufiksacija (učitelj → učiteljica), prefiksacija (pisati → napisati), složenica (voda + vod).

Morfem je najmanja jezična jedinica s značenjem; razlikuj korijen (nosi značenje), prefiks (ispred), sufiks (iza), nastavak (gramatičko značenje) i predmetak. Alternacije u osnovi: nepostojano a, palatalizacija, sibilarizacija, jotacija.

VELIKO SLOVO: imena ljudi, naselja, država, ulica pišu se velikim slovom; višečlana imena zadržavaju veliko slovo u svim sastavnicama (Gornji Grad, Sveti Ivan). Imena naroda i pripadnika pišu se velikim, a pridjevi izvedeni iz njih malim (Hrvat → hrvatski).

Veliko slovo u naslovima: samo prva riječ velikim slovom (osim vlastitih imena) – 'Smrt Smail-age Čengića'. Imena ustanova i organizacija pišu se velikim slovom, a opće riječi u njima malim ako nisu dio službenoga naziva.

ZAREZ: ispred veznika a, ali, nego, već, no, te u nabrajanju; između rečeničnih dijelova u nizanju; ispred zavisne surečenice; ne piše se ispred i, ni, ili, pa, te u sastavnome nizu. Iza umetnute surečenice zarez s obje strane.

Pisanje riječi: rastavljeno se piše 'ne' s glagolima (ne znam), a s imenicama i pridjevima najčešće sastavljeno (neznalica, nezdrav). Rastavljeno: 'bi li', 'da li' (u hrvatskome standardu 'je li' i 'da li' pišu se rastavljeno), 'to jest', 'na primjer'.

Pravopisni znakovi: točka, zarez, točka-zarez, dvotočka, upitnik, uskličnik, crtica (spaja dijelove riječi bez bjelina), spojnica/crta (s bjelinama), navodnici, zagrade, trotočka. Crtica u riječi: 'hrvatsko-engleski', 'Split-Dalmacija'.

Pisanje č i ć: č se piše u riječima s osnovom na -č (učiti, činiti), ć u deminutivima i mnogim osnovama (kuća, noć). Provjeri oblikom riječi ili srodnom riječi; često se razlikuje leksemski, ne pravilom.

Pisanje ije/je/e: ije u dugim slogovima (mlijeko, vrijeme), je u kratkima (mjesec, sjetiti se), e u riječima s kratkim e (deteljica, vetar u dijalektu). Provjeri srodnom riječi ili oblikom (snijeg → snjega).

Pisanje suglasnika ispred suglasnika: jednačenje po zvučnosti (vrabac → vrapca, težak → teška), po mjestu tvorbe (list → lišće), gubljenje (besplatan). Nepostojano a i e piše se u oblicima gdje se slog ne bi mogao izgovoriti (pas → psa, dobar → dobra).

Brojevi i datumi: redni brojevi pišu se s točkom (1., 21.), glavni bez točke; datumi se pišu s točkom (1. siječnja 2024.) ili brojkama (1. 1. 2024.). Razlomci i decimalni brojevi pišu se zarezom (3,14).

Leksem je riječ kao jedinica rječnika; oblik riječi (riječ u tekstu) može imati više oblika istoga leksema. Rječnik (leksik) je skup leksema jezika; leksikologija ga proučava, leksikografija ga opisuje u rječnicima.

Semantički odnosi: sinonimija (bliskoznačnost), antonimija (suprotnost), homonimija (isti oblik, različito značenje – 'klupa' / 'klupa'), polisemija (više značenja iste riječi), hiponimija (vrsta–rod), hiperonimija (rod–vrsta).

Prijenos značenja: metafora (sličnost), metonimija (blizina, uzrok–posljedica), sinekdoha (dio–cjelina), personifikacija, hiperbola, litota (ublažavanje), ironija (suprotno značenje), eufemizam (ublažena riječ), pejorativ (pogrdna riječ).

Rječnički slojevi: domaće riječi, posuđenice (grecizmi, latinizmi, germanizmi, turcizmi, anglizmi), arhaizmi, historizmi, neologizmi, dijalektizmi, žargonizmi, profesionalizmi. Purizam je težnja čišćenju jezika od tuđica.

Stilske figure: anafora (ponavljanje na početku), epifora (na kraju), asonanca (ponavljanje samoglasnika), aliteracija (suglasnika), onomatopeja (oponašanje zvuka), gradacija (stupnjevanje), antiteza (suprotnost), retoričko pitanje, apostrofa, elipsa, inverzija.

Funkcionalni stilovi: književnoumjetnički, znanstveni, publicistički, administrativni, razgovorni. Svaki ima tipična obilježja: znanstveni terminologiju i objektivnost, publicistički aktualnost i uvjeravanje, administrativni stereotipne formule.

Leksička norma: čuvaj razliku između bliskoznačnica (npr. 'predati' i 'dati'), izbjegavaj pleonazme (suvišne riječi – 'najoptimalniji') i tautologiju (ponavljanje istoga značenja). Termin u znanstvenome tekstu ima jednoznačno značenje.

Semantička analiza rečenice: razlikuj doslovno i preneseno značenje, denotaciju (osnovno, rječničko značenje) i konotaciju (osjećajni naboj). Stilogenost teksta proizlazi iz izbora riječi, reda riječi i ponavljanja.

Esej na državnoj maturi ima propisanu strukturu: uvod (postavljanje teze i teme), razrada u nekoliko odlomaka (argumenti s primjerima iz književnih djela) i zaključak (potvrda ili nijansiranje teze). Svaki odlomak razvija jednu misao.

Teza je jasno izrečena tvrdnja koju tekst dokazuje; mora biti provjerljiva argumentima, a ne puka najava teme. Rasprava traži argumentaciju, a ne opis ili prepričavanje sadržaja djela.

Argument se sastoji od tvrdnje, objašnjenja i potvrde primjerom (citat, lik, scena, motiv). Citat se navodi točno, u navodnicima, s navedenim djelom i autorom; bez umetanja vlastitih riječi u citat.

Kohezija i koherencija: povezivanje rečenica veznicima i prilozima (stoga, međutim, nadalje, naprotiv), ponavljanje ključnih pojmova, zamjenice kao zamjena za prethodnu imenicu. Svaki novi odlomak logički slijedi iz prethodnoga.

Jezična norma u eseju: poštuj pravopis (veliko slovo, zarezi, č/ć, ije/je), pravilan padežni sustav, sročnost i red riječi. Izbjegavaj razgovorne oblike, žargon i dijalektizme u formalnome eseju.

Opseg i raspodjela: uvod približno 10–15 % teksta, razrada 70–80 %, zaključak 10–15 %. Duljina odlomka 4–7 rečenica; izbjegavaj jednostavne nabrajačke nizove bez razrade.

Vrednovanje eseja obuhvaća: razumijevanje teme, argumentaciju, strukturu, koheziju, leksičko bogatstvo, gramatičku i pravopisnu točnost. Najviše se gubi na nedostatku argumentacije i na pravopisnim pogreškama u ključnim riječima.

Vrste sastavaka: rasprava (argumentirana obrana stajališta), esej (osobniji, s književnim primjerima), pripovijetka, opis, rasprava o književnome djelu. Prilagodi strukturu i stil vrsti koja se traži u zadatku.

Završna provjera: pročitaj tekst naglas ili u sebi, provjeri zareze u zavisnim rečenicama, veliko slovo u vlastitim imenima, pisanje 'ne' s glagolima i sročnost predikata sa subjektom. Provjeri je li svaki odlomak povezan s tezom.