Državna Matura Hrvatski key terms

Vremenski ograničen period u povijesti književnosti koji obilježava zajednička poetika, stil i svjetonazor pisaca, primjerice renesansa ili romantizam.

Skup načela o tome što književnost jest i kako nastaje, koji oblikuje stvaranje i vrednovanje djela u nekom razdoblju ili kod pojedinog autora.

Širi povijesno-kulturni okvir (npr. srednji vijek, moderna) unutar kojeg se smještaju književna razdoblja i pokreti, s vlastitim društvenim i duhovnim ozračjem.

Organizirani ili spontani skup pisaca koji dijele program i estetske ciljeve, često s manifestom, primjerice hrvatski modernistički pokreti s početka 20. stoljeća.

Javni programski tekst u kojem skupina autora iznosi svoja estetska i ideološka načela te se određuje prema tradiciji i suvremenicima.

Hrvatski nacionalno-integracijski pokret 1830-ih i 1840-ih koji je težio jezičnom i kulturnom jedinstvu Južnih Slavena i potaknuo standardizaciju hrvatskoga jezika.

Naziv za hrvatski narodni i kulturni pokret 19. stoljeća koji je obuhvaćao jezičnu reformu, osnivanje institucija i buđenje nacionalne svijesti.

Ljudevit Gaj, pokretač ilirizma, autor pravopisne reforme i zagovaratelj jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika u 19. stoljeću.

Književni pravac druge polovice 19. stoljeća koji nastoji vjerno prikazati svakodnevni život, društvene odnose i psihologiju likova, bez idealiziranja.

Smjer proizašao iz realizma koji ljudsko ponašanje objašnjava naslijeđem i okolinom, često s naglaskom na siromaštvo, bolest i društvenu determiniranost.

Književno razdoblje s prijelaza 19. u 20. stoljeće obilježeno subjektivizmom, esteticizmom, slobodnim stihom i otklonom od realističkog pripovijedanja.

Pjesnički pravac koji se služi sugestivnim simbolima i glazbenošću stiha umjesto izravnog imenovanja osjećaja i predmeta.

Naziv za radikalne umjetničke pokrete prve polovice 20. stoljeća koji ruše ustaljene forme i traže nove izražajne mogućnosti, često s programskim manifestima.

Opsežna prozna vrsta koja prikazuje razvoj likova i složene društvene odnose kroz duže vremensko razdoblje i više zapleta.

Glas koji u proznom tekstu prenosi događaje; može biti unutar priče ili izvan nje te ograničen ili sveznajući, što bitno mijenja značenje djela.

Kut gledanja iz kojeg se pripovijeda, primjerice prvo lice, treće lice ili unutarnji monolog, koji određuje koliko čitatelj zna o likovima.

Pripovjedna tehnika u kojoj se izravno prenose misli lika, često bez uvoda i u ritmu njegova unutarnjeg govora.

Pripovjedni postupak koji nastoji dočarati nesređeni slijed misli, asocijacija i osjeta lika, bez logičkog povezivanja i često bez interpunkcije.

Kratka pjesnička vrsta koja izražava unutarnje stanje, osjećaj ili promišljanje, a ne pripovijeda o događajima.

Glas koji u pjesmi govori, različit od autora; njegovo raspoloženje i pogled na svijet oblikuju značenje lirske pjesme.

Jedan redak u pjesmi, osnovna ritmička jedinica; može biti vezan ili slobodan, s različitim brojem slogova i naglasaka.

Stih koji ne slijedi strogo pravilo o broju slogova ni o rasporedu rime, već ritam gradi na intonaciji i značenju.

Skupina stihova odvojenih u pjesmi, često povezanih rimom ili smislom; njezina duljina utječe na ritam i strukturu pjesme.

Najmanja ponavljajuća jedinica sadržaja u književnom djelu, poput smrti, mora ili povratka, koja nosi značenje i povezuje dijelove teksta.

Osnovni predmet o kojem književno djelo govori, izražen imenicom ili kratkom sintagmom, primjerice ljubav, rat ili odrastanje.

Poruka ili misao koju djelo upućuje čitatelju, često o ljudskoj prirodi i društvu, a proizlazi iz cjeline teksta, a ne iz pojedinog lika.

Postupak objašnjavanja značenja teksta na temelju dokaza iz samoga djela, uz uvažavanje strukture, jezika i povijesnog konteksta.

Doslovan navod tuđih riječi iz teksta, u pisanom radu označen navodnicima i popraćen podatkom o izvoru.

Prepričavanje tuđe misli vlastitim riječima uz zadržavanje smisla, bez navodnika, ali uz obvezu navođenja izvora.

Prisvajanje tuđega teksta, ideje ili rezultata bez navođenja izvora, što je teško kršenje akademske i autorske etike.

Najmanja govorna jedinica koja razlikuje značenje riječi, primjerice razlika između /p/ i /b/ u riječima para i bara.

Konkretan izgovoreni zvuk u govoru, ostvarenje fonema koje može varirati ovisno o položaju u riječi i govorniku.

Najmanja jedinica riječi koja nosi značenje ili gramatičku funkciju, primjerice korijen, prefiks ili nastavak u izvedenoj riječi.

Jezična disciplina koja proučava kako od osnovnih riječi i morfema nastaju nove riječi, primjerice izvođenjem, slaganjem ili prefiksacijom.

Riječ nastala od druge riječi dodavanjem tvorbenih morfema, primjerice riječ šumski od riječi šuma.

Dio gramatike koji proučava ustrojstvo rečenice i spojeve riječi, uključujući službu riječi u rečenici i odnose među surečenicama.

Rečenični član koji izriče radnju, stanje ili zbivanje o subjektu; u hrvatskom je najčešće glagol u ličnom obliku.

Rečenica sastavljena od dviju ili više samostalnih rečenica povezanih veznicima ili intonacijom, primjerice sastavna ili suprotna surečenica.

Rečenica u kojoj jedna surečenica ovisi o drugoj i obnaša službu nekog rečeničnog člana, primjerice uzročna ili vremenska surečenica.

Skup normativnih pravila o pisanju glasova, riječi, interpunkcije i velikih slova koja propisuje prihvaćeni standard hrvatskoga jezika.

Sustav pravopisnih znakova poput zareza, točke i navodnika koji u pisanom tekstu označuju granice i odnose među dijelovima rečenice.

Prihvaćeno pravilo standardnoga jezika koje propisuje ispravan oblik riječi i rečenice te ga se pisci i govornici pridržavaju.

Najviši oblik nacionalnog jezika, kodificiran u rječnicima i gramatikama, koji se upotrebljava u javnoj komunikaciji, školstvu i književnosti.

Regionalni oblik jezika sa svojim glasovnim, oblikoslovnim i rječničkim posebnostima, različit od standarda, primjerice čakavski ili kajkavski.

Grana jezikoslovlja koja proučava rječnički sastav jezika, značenja riječi te odnose među riječima poput sinonimije i antonimije.

Znanost o značenju jezičnih jedinica koja objašnjava kako riječi i rečenice dobivaju smisao i kako se značenje mijenja u kontekstu.

Riječ koja ima isto ili vrlo blisko značenje kao neka druga riječ, primjerice kuća i dom, ali se često razlikuju u stilskoj nijansi.

Riječ suprotna značenja u odnosu na drugu riječ, primjerice dan i noć ili visok i nizak.

Stilska figura u kojoj se jedna riječ upotrebljava u prenesenom značenju na temelju sličnosti, primjerice zlatna jesen.

Namjerno odstupanje od uobičajenog izraza radi pojačanog učinka, primjerice metafora, usporedba ili hiperbola u književnom i novinarskom tekstu.

Način oblikovanja jezika svojstven pojedincu, razdoblju ili vrsti teksta, koji se očituje u izboru riječi, sintaksi i figurama.

Kraći misaoni tekst u kojem autor iznosi i razvija vlastiti stav o temi, s vlastitim idiomom, argumentima i primjerima, bez iscrpne znanstvene aparature.

Glavna tvrdnja ili stajalište koje pisani rad zastupa i dokazuje; mora biti jasna, provjerljiva i prisutna u uvodu i zaključku.

Razlog ili dokaz kojim se potkrepljuje teza, najčešće u obliku primjera iz teksta, činjenice ili logičkog zaključka.

Ustrojstvo pisanog rada na uvod, razradbu i zaključak, u kojem svaki dio ima jasnu funkciju i logično vodi prema tezi.

Povezanost rečenica i odlomaka u tekstu pomoću zamjenica, veznika i ponavljanja, koja čitatelju omogućuje da prati tijek misli.

Smislena cjelovitost teksta u kojoj se svi dijelovi logično nadovezuju na tezu i tvore zaokruženu cjelinu.