Državna Matura Logic key terms

Osnovna misaona jedinica koja obuhvaća zajednička svojstva predmeta ili pojava; njime obuhvaćamo više jedinki koje dijele iste bitne značajke.

Iskaz koji određuje značenje nekog pojma navodeći rod i specifičnu razliku ili na drugi precizan način; mora biti jasna, primjerena i bez kružnosti.

Način definiranja u kojem se pojam smješta u širu skupinu (rod) i navodi svojstvo po kojem se razlikuje od ostalih vrsta unutar tog roda.

Obujam je skup svih predmeta na koje se pojam odnosi, a sadržaj je skup značajki koje pojam uključuje; što je sadržaj bogatiji, obujam je obično uži.

Pogreška u definiranju u kojoj se pojam objašnjava samim sobom ili pojmom koji se pak objašnjava prvim; takva definicija ne prenosi novo znanje.

Misao koja nešto tvrdi ili niječe o nekom predmetu i koja može biti istinita ili lažna; u logici se najčešće izražava izjavnom rečenicom.

Sadržaj suda koji se može označiti kao istinit ili lažan, neovisno o jezičnom obliku kojim je izražen; u propozicijskoj logici osnovna jedinica analize.

Svojstvo suda ili propozicije da odgovara stvarnosti; u klasičnoj logici sud je ili istinit ili lažan, bez treće mogućnosti.

Sud koji tvrdi ili niječe da neka skupina predmeta pripada nekoj drugoj skupini, npr. 'Svi ljudi su smrtni'; ima oblik A, E, I ili O.

Subjekt je dio suda o kojem se nešto tvrdi, a predikat je dio koji se o subjektu tvrdi ili niječe; u kategorijskom sudu povezani su kopulom.

Veznik u kategorijskom sudu koji povezuje subjekt i predikat i izražava pripadnost ili nepripadnost, najčešće riječju 'je' ili 'nije'.

Odnos dvaju sudova koji ne mogu biti istodobno istiniti ni istodobno lažni; istinitost jednoga nužno isključuje istinitost drugoga.

Temeljno logičko načelo po kojem neka propozicija i njezina negacija ne mogu biti istodobno istinite; simbolički se izražava kao ¬(P ∧ ¬P).

Logičko načelo po kojem za svaku propoziciju vrijedi da je ili ona istinita ili njezina negacija istinita; ne postoji treća istinosna vrijednost.

Najjednostavnija propozicija koja ne sadrži druge propozicije kao sastavne dijelove i u propozicijskoj se logici označava slovom, npr. P.

Propozicija sastavljena od jedne ili više atomarnih propozicija povezanih logičkim veznicima; njezina istinitost ovisi o istinitosti sastavnica.

Simbol koji povezuje propozicije u složenu propoziciju i određuje njezinu istinitost; osnovni su negacija, konjunkcija, disjunkcija, kondicional i bikondicional.

Logički veznik koji obrće istinosnu vrijednost propozicije; ako je P istinit, ¬P je lažan, i obrnuto. Označava se simbolom ¬ ili ~.

Složena propozicija oblika P ∧ Q koja je istinita samo ako su obje sastavnice istinite; u hrvatskom se izriče veznikom 'i'.

Složena propozicija oblika P ∨ Q koja je lažna samo ako su obje sastavnice lažne; uključivo 'ili' dopušta da su obje istinite.

Vrsta disjunkcije koja je istinita samo kada je točno jedna od dviju sastavnica istinita; označava se simbolom ⊕ ili riječima 'ili ... ili'.

Složena propozicija oblika 'ako P onda Q' (P → Q); lažna je samo kada je antecedent istinit, a konsekvent lažan.

Antecedent je dio kondicionala koji izražava uvjet (P), a konsekvent je dio koji izražava posljedicu (Q); njihov poredak određuje smjer uvjetovanja.

Složena propozicija oblika P ↔ Q koja je istinita kada P i Q imaju jednaku istinosnu vrijednost; izriče se kao 'P ako i samo ako Q'.

Pregled koji za svaku kombinaciju istinosnih vrijednosti atomarnih propozicija pokazuje istinosnu vrijednost složene propozicije; služi za provjeru valjanosti.

Propozicija koja je istinita u svim mogućim interpretacijama svojih atomarnih sastavnica; njezina je istinosna tablica u cijelosti ispunjena istinom.

Propozicija koja je lažna u svim mogućim interpretacijama svojih atomarnih sastavnica; njezina istinosna tablica sadrži samo laž.

U predikatnoj logici izraz koji označava svojstvo ili odnos među objektima, npr. 'je crven' ili 'veći od'; primjenjuje se na jedan ili više objekata.

Simbol koji u predikatnoj logici imenuje određeni pojedinačni objekt iz domene, npr. a, b ili c; razlikuje se od varijable koja može poprimiti različite vrijednosti.

Simbol koji u predikatnoj logici zastupa bilo koji objekt iz domene rasprave, najčešće x, y ili z; njome se izražavaju općenite tvrdnje uz kvantifikatore.

Logički izraz koji označava količinu na koju se odnosi predikat; univerzalni kvantifikator (∀) znači 'za svaki', a egzistencijalni (∃) 'postoji barem jedan'.

Kvantifikator označen simbolom ∀ koji tvrdi da neko svojstvo vrijedi za sve objekte iz domene; izriče se riječima 'svi', 'svaki' ili 'nijedan'.

Kvantifikator označen simbolom ∃ koji tvrdi da barem jedan objekt iz domene ima neko svojstvo; izriče se riječima 'postoji', 'neki' ili 'barem jedan'.

Svojstvo argumenta kod kojeg je nemoguće da su sve premise istinite, a zaključak lažan; valjanost ovisi o obliku, a ne o sadržaju tvrdnji.

Propozicija koja se izvodi iz premisa argumenta; njezina istinitost u valjanom argumentu nužno slijedi iz istinitosti premisa.

Propozicija koja u argumentu služi kao razlog ili osnova za prihvaćanje zaključka; argument može imati jednu ili više premisa.

Svojstvo argumenta koji je istodobno valjan i ima sve istinite premise; takav argument nužno daje istinit zaključak.

Logička pogreška u kojoj se zaključak pretpostavlja u premisama, pa argument kruži i ne dokazuje ništa novo; poznata i kao 'pretpostavljanje onoga što treba dokazati'.

Nevaljan oblik zaključivanja koji iz 'ako P onda Q' i 'Q' zaključuje 'P'; istinitost konsekventa ne jamči istinitost antecedenta.

Pogreška u zaključivanju zbog koje zaključak ne slijedi nužno iz premisa ili argument sadrži nedopušten misaoni skok; čini argument nevaljanim ili slabim.

Logički sustav u kojem svaka propozicija ima točno jednu od dviju istinosnih vrijednosti, istinu ili laž; klasična propozicijska logika je dvovrijednosna.

Logički sustav koji dopušta više od dviju istinosnih vrijednosti, npr. neodređeno ili nepoznato; napušta načelo isključenja trećega u klasičnom obliku.

Grana logike koja se bavi modalnim pojmovima kao što su nužnost i mogućnost; uvodi operatore □ (nužno) i ◇ (moguće) uz klasične veznike.

Modalni operatori □ i ◇; □P znači da je P nužno istinit u svim dostupnim svjetovima, a ◇P da je P istinit u barem jednom dostupnom svijetu.

Semantički pojam modalne logike koji označava alternative stvarnom stanju stvari; propozicija je nužna ako je istinita u svim mogućim svjetovima, a moguća ako je istinita u barem jednom.